понедељак, 1. фебруар 2016.

Izbori 2016: Vlast obećava bolji život, a opozicija povećanje penzija

Penzioneri su jedan od najvažnijih delova biračkog tela, sa više od 1.700.000 ljudi. Kako će glasati, ostaje da se vidi, a stranke se već utrkuju da im ponude svoje političke platforme. Dok stranke na vlasti insistiraju na reformama, opozicija je složna da se smanjenje penzija mora poništiti, piše Ivana Labović 

Penzioneri su u Novu godinu ušli očekujući prvi penzijski ček sa simbolično uvećanjim primanjima od 1,25 odsto, a januar im je doneo i poziv na vanredne izbore na svim nivoima (osim predsedničkih). 
Za vas smo se potrudili da saznamo koliko su penzioneri važni glasači i šta mogu da očekuju od kandidata na biračkim listićima, kao i šta političke stranke, koje će se najverovatnije 24. aprila nadmetati u izbornoj areni, obećavaju seniorima ukoliko im ukažu poverenje.
Pre svega, zanimalo nas je da li je januarsko povećanje penzija zapravo dobra uvertira za predstojeće izbore i da li stranke na vlasti smatraju da će ovim potezom pridobiti starije glasače.
– Poznata je stvar u političkoj teoriji da se u periodu pred izbore više troši i obećava ključnim segmentima biračkog tela, kao i da su izborne godine, godine izgubljene za reforme – kaže Zoran Stojiljković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu
. – No, u ovom slučaju ne mislim da se radi u toj meri o direktnoj vezi između tek kozmetičkog ili simboličkog povećanja penzija i predstojećih izbora. Uzeti deset odsto pa vratiti 1,25 nije, složićete se, naročito zavodljiva predizborna retorika. Radi se zapravo o činjenici da se sve vlasti u zavisnim i zaduženim društvima nalaze između često nepomirljivih zahteva i interesa sopstvenih građana i međunarodnih finansijskih institucija.
. Vlada je izabrala da se umesto neizvesne efikasnije poreske politike, progresivnog oporezivanja i ukidanja monopola, čime pogađa interese moćnika, opredeli za sigurno „oporezivanje” penzionera i zaposlenih u javnom sektoru. I, cinično rečeno, prošlo joj je.
Profesor Stojiljković smatra da se penzioneri na ovim izborima neće opredeljivati na osnovu pukih obećanja partija koje će im ponuditi poboljšanje životnog standarda.
– Čini se da je prošlo vreme jeftinog zavođenja na jednoj, i naivnog verovanja na drugoj strani političkih terazija. Opozicija, ako računa na glasove penzionera, mora da kaže gde će naći novac za popravljanje njihovog položaja, a da to nije kupovanje socijalnog mira kroz novo zaduživanje. Posebno ako je opredeljenje za smanjivanje udela penzija u društvenom proizvodu sa 14 na 10 do 11 odsto opšte opredeljenje – ističe naš sagovornik.
Kako kaže, snaga penzionera je u njihovom broju, pa kao grupa predstavljaju najveći izborni socijalni agregat sa više od 1,7 miliona birača.
– S daljim demografskim starenjem društva radi se dakle i o grupi s tendencijom rasta. Druga vrsta uticaja više je moralnog karaktera – teško je pokazivati javno nebrigu prema generaciji svojih roditelja – kaže Stojiljković. – Slika penzionerke pred kontejnerom i u stanju moralne obamrlosti društva deluje zastrašujuće
Konačno, svi ćemo pre ili kasnije biti penzioneri, pri čemu su se nade polagane u kapitalizovane privatne fondove u recesionim ekonomijama pokazale kao preuveličane. No, jedina trajna osnova njihove moći je u udruživanju i povezivanju sa sindikatima , odnosno, povezivanju prava na pristojnu zaradu i prava na istu takvu penziju.
Profesora smo pitali i da li su se prethodne vlade, kao i sadašnja, ozbiljno bavile položajem ove ugrožene grupe ljudi u našoj zemlji, ili su penzioneri i njihova primanja uvek bili pre ekonomska i budžetska kategorija.
– Briga za stare, kao uostalom i mlade i njihovo zapošljavanje, uvek je gotovo direktno politički naplativa i u tom smislu ne bi se baš moglo reći da su oni za vlastodršce tek budžetska kategorija. Posebno ako se tome doda izborni potencijal njihovih glasova, kao i činjenica da su u brojnim porodicama penzije jedini siguran prihod.
Pozicija penzionera, ali takođe i mladih koji su „budućnost društva “, međutim, rezultat je duge liste promašenih politika – od ratova, blokada i razaranja do urušavanja realne ekonomije, neuspešnih privatizacija i rasta nezaposlenosti ili tek prividnog i neodrživog partijskog zapošljavanja u javnom sektoru. Istine radi, treba reći da su za ove politike glasali i brojni penzioneri – podseća naš sagovornik.
Da li je i kada realno očekivati da će ekonomski i socijalni položaj penzionera biti bolji, pitanje je koje mori svakog penzionisanog člana našeg društva.
– Bez ikakve demagogije, treba otvoreno reći da je jedini osnov za popravljanje pozicije penzionera privredni rast i rast zaposlenosti kojim bi se, uz sankcionisanje nekad široko distibuiranih prava na prevremene i invalidske penzije, odnos broja zaposlenih i broja penzionera s aktuelnih 1:1 približio nekada postojećem, održivom odnosu 3:1.
To sigurno neće biti skoro – vreme oporavka traje uvek gotovo jednako dugo kao i vreme propadanja – zaključio je Zoran Stojiljković.
Gde su penzioneri u političkim programima stranaka, koliko će biti prisutni u predizbornim porukama i na koji način će se partije, ukoliko zadobiju njihovo poverenje, boriti za penzionere tokom naredne četiri godine, pitali smo naše političare.
Živećete bolje – Aleksandar Vučić, premijer i lider SNS
– Penzioneri će živeti pristojno, ne bogato, ali moći će da pomognu svojoj deci i unučićima. Vlada oseća ogromnu zahvalnost prema penzionerima jer su podržali teške mere ne misleći na sebe, već na buduće generacije. 
Kad se donose teške mere i kad nije lako, vi ste ti od kojih možemo da vidimo kako vam nije teško i kad treba da razumete, kad se žrvtujete za generacije koje dolaze, vi nikad ne kukate. Dobro znate šta je država i voleo bih kad bismo i mi to mogli da naučimo od vas – obećao je premijer Vučić i zahvalio penzionerima.
Takođe, nedavno je istakao da se plate i penzije više neće smanjivati i apelovao na građane „da se strpe još dve godine, jer će tada moći da vide pozitivne rezultate koje su donele mere fiskalne konsolidacije“. Kako je istakao, boljitak će se osetiti 2017. godine, a temeljnim sprovođenjem reformi do 2020. godine Srbija će biti stabilna i uređena zemlja, pred vratima Evropske unije. Kako je dodao, njegova stranka nikad se nije plašila volje naroda i megdana s političkim protivnicima.
– Videćete na šta će Srbija ličiti za pet godina. Vladi su potrebni puna stabilnost i pun četvorogodišnji mandat, nakon kojeg više neće biti povratka na staro. Srbija se neće zaustaviti u reformama i danas je na dobrom i stabilnom putu, ekonomski i politički, a to priznaju sve relevantne institucije i organizacije u svetu – poručio je Vučić.
U Novoj godini vlada na čijem je čelu priznala je Vojnim penzionerima pravo na uvećanje penzija iz 2008. godine, za koje su se veterani godinama borili na sudu. Prema podacima Fonda PIO, vansudsko poravnanje potpisalo je više od 20.000 vojih penzionera. Premijer je nedavno obećao da će vlada dati sve od sebe da poboljša i položaj poljoprivrednika.
-Promena sistema penzijskog osiguranja, Vasilije Belobrković, član Glavnog odbora PUPS
– Nema oblasti društvenog života u kojoj penzioneri ne bi mogli da daju svoj manji ili veći doprinos. Naravno, s obzirom na stanje zdravlja i godine života u kojima se nalaze, penzioneri ne moraju više imati praktično radno aktivnu neegzekutivnu funkciju u društvu koju su nekad imali. Međutim, zbog obilja radnog i životnog iskustva oni mogu biti, a ponegde i jesu, pouzdan oslonac novim generacijama koje bi trebalo da vuku napred i da otvaraju nove prostore razvoja Srbije u celini. U tome je njihova najveća snaga – kaže Belobrković.
– Svoju aktivnost nećemo usmeriti na izmene i dopune postojećih zakona, koji su direktno ili indirektno uticali na današnji vrlo nizak ekonomski i socijalni položaj penzionera, već na promene čitavog sistema penzijsko-invalidskog osiguranja, i da se primeni neko drugo, bolje zakonsko rešenje ove oblasti. PUPS s punom odgovornošću radi na izradi novog Zakona o zdravstvenom osiryranju i svih zakona iz oblasti industrijske i poljoprivredne proizvodnje, tehničko-tehnološkog razvoja, razvoja turizma, zaštite prirodne sredine. PUPS će se boriti za slamanje mnogostrukih stereotipa bivšeg društvenog uređenja i uvođenje novih sistema vrednosti evropskog karaktera.
Kako kaže, patriotizam onih koji su posle rata obnavljali i gradili ovu zemlju i danas žele da daju svoj doprinos rešavanju najkrupnijih materijalnih i društvenih pitanja.
– Povreda ličnih i kolektivnih prava građana, penzionera i svih starih ljudi bili su motiv da penzioneri i politički artikulišu svoje ciljeve, potrebe i interese osnivanjem svoje partije. Najveći broj udruženja penzionera ocenjuje izuzetno pozitivnim pojavu PUPS kao političkog subjekta. To je već doprinelo, a i dalje će doprinositi boljoj zaštiti stečenih prava i bržem unapređivanju materijalnog i socijalnog položaja penzionera i svih građana Srbije – ističe Belobrković.
 – Sigurno je da će se naša aktivnost uvek zasnivati na demokratskim principima i u okviru institucija sistema, ali i u zavisnosti od relevantne snage naše partije.
-Tražićemo poništenje smanjenja, Ljiljana Lučić, član Političkog saveta DS
– Položaj penzionera i sistem penzijsko-invalidskog osiguranja visoko je na listi naših prioriteta. U našem konceptu socijalne sigurnosti penzionera jasno je naglašeno da penzije nisu socijalna kategorija već pravo proizašlo iz rada garantovano Ustavom i zakonom i da je smanjenje penzija nedopustiv potez, neustavan i nezakonit.
Zato će Demokratska stranka, bez obzira na ishod predstojećih izbora, tražiti poništenje smanjenja penzija i njihovo vraćanje u zakonske okvire – kaže Ljiljana Lučić, član Političkog saveta i predsednik Resornog odbora za socijalnu politiku. 
– Zalažemo se da država posebnim merama socijalne politike (jednokratne pomoći, subvencije kod plaćanja komunalnih računa i slično) pomogne penzionerima s niskim penzijama, zalažemo se i za uvođenje takozvanih socijalnih penzija koje bi se finansirale iz budžeta, a koje bi primali svi stariji od 65 godina koji nisu bili u sistemu penzijsko-invalidskog osiguranja.
Kako objašnjava, Demokratska stranka je i protiv uvođenja drugog obaveznog stuba osiguranja, jer su tranzicioni troškovi uvođenja drugog stuba osiguranja previsoki za Srbiju, a ne postoje nikakve garancije da osiguranici u budućnosti mogu ostvariti adekvatne penzije.
– Smatramo da se dragoceno iskustvo penzionera može najbolje iskoristiti u lokalnoj zajednici kroz njihovo učešće u različitim programima i inicijativama kojima je cilj da poboljšaju kvalitet života u zajednici. 
Važno je da se njihov glas čuje od saveta mesnih zajednica do različitih saveta i komisija skupština opština i gradova – ističe Lučićeva.
Naglasila je da je prioritet DS vraćanje penzija na zakonski nivo, a potom i njihovo usklađivanje kako bi se očuvala njihova realna vrednost.
– Za penzionere s niskim primanjima obezbedila bi se dodatna podrška kroz budžet. Namenskim transferima iz republičkog budžeta finansirali bismo sve one lokalne samouprave koje zbog nerazvijenosti ne mogu iz sopstvenih sredstava da finansiraju različite usluge za starije građane, kao što su klubovi penzionera, dnevni boravci, pomoć u kući, personalna asistencija i druge.

субота, 30. јануар 2016.

o penzionoj reformi od sase radulovica


o uvodjenju reda,
univerzalni sistem socijalne zastite,


Kako su Beograđani 1974. zamišljali 21. vek

Temeljan Urbanistički plan Beograda, usvojen 1972. godine mnogi smatraju najboljim urbanističkim planom do sada.
Arhitekte, urbanisti i društvenopolitički radnici, učesnici ove emisije su neposredno ili posredno učestvovali u izradi ovog Plana. 
Govori se o razvoju, i budućem izgledu Beograda u kojem će prema istraživanjima u 2000. godini u Beogradu raditi i živeti 1,670.000 stanovnika. 
Predviđena su četiri glavna pravca razvoja: batajnički za 180.000 novih stanovnika, gročanski sa oko 300.000, obrenovački sa oko 300.000 i avalski sa 180.000 novih stanovnika. Nakon završetka izgradnje Konjarnika, pruža se pravac razvoja grada prema Smederevu za 200.000 novih stanovnika, koji će se zaustaviti kod Ritopeka.
Prema ovom planu potrebe za vodom i električnom energijom će neprekidno rasti a mogućnosti za snabdevanja će biti manje, predviđeno je da će u budućnosti biti zabranjen ulazak uglja u grad, a da će se više koristiti gas. Doći će do izmeštanja industrije iz Zemuna, Autoputa I i Autoputa II, dok Beogradska luka treba da poraste naročito sa razvijanjem kanala Majna-Rajna.
 Gradiće se nov most koji će ići na Nemanjinu ulicu dok će stari železnički most biti porušen, a nov most će vezati novu železničku stanicu sa sistemom železničkih pruga. Preko Ade Ciganlije i preko Sajmišta gradiće se drugi novi most koji će biti deo sistema sa transverzalom na novom Beogradu. Stara železnička stanica biće izmeštena u Prokop…


уторак, 26. јануар 2016.

Za koga će glasati penzioneri?Izbori 2016....

Kada se na političkoj sceni Srbije pojavila „stranka penzionera“ mnogi su u njoj prepoznali kočničara političkog života i donošenja „neophodnih odluka da se Srbija oporavi“ zbog „povlađivanja penzionerima“. Zatim je PUPS, bez bilo kakvog suzdržavanja, glasao da se smanji 700.000 penzija.Kome će se carstvu penzioneri sada privoleti, za Penzin pričaju predstavnici Udruženja sindikata penzionera Srbije iUdruženja sindikata penzionisanih vojnih lica Srbije…

Iako su izbori tek najavljeni (još uvek – ne i zakazani), među ostalima, otvorena su zanimljiva pitanja:
  • Šta ostaje kao opcije penzionerima posle PUPS-a koji više nema legitimitet da se predstavlja kao „stranka penzionera“?
  • Ima li smisla postojanje bilo koje stranke koja bi bila posvećena samo jednoj grupi stanovništva?
  • Postoje li u Srbiji uopšte „političke posledice“ za poteze koji su u očiglednoj suprotnosti sa predizbornim obećanjima?
O ovome, i drugim pitanjima vezano za politički i društveni angažman najstarijih razgovarali smo sa Ljubišom Babićem, iz Udruženja sindikata penzionera Srbije (USPS) i Jovanom Tamburićem iz Udruženja sindikata penzionisanih vojnih lica Srbije (USPVLS)…

Jovan Tamburić, USPVLS: 

Prema istraživanju stavova vojnih penzionera o kvalitetu njihovog življenja posle smanjenja penzija po osnovu Zakona o privremenom uređenju načina isplate penzija, kojim je obuhvaćeno 536 lica (što je oko 1,5% populacije), 84 % je izjavilo da PUPS ne doživljava kao zaštitnika penzionera.

Kako je Udruženje vojnih penzionera Srbije sa UPS osnivač PUPS, to deo rukovodilaca UVPS koji su u organima vlasti radi ličnih interesa, će je i dalje promovisati. Vojni pezioneri su ocenili da se primenom navedenog zakona o smanjenju penzija, ruši i penzioni sistem Srbije, što će dovesti do ujednačavanja penzija i njihovog svođenja na socijalnu kategoriju.
Posle donošenja navedenog zakona, zaposleni ne vide smisao uplata u RF PIO, zbog čega traže i pristaju da im poslodavci plaćuju doprinose na minimalnu zaradu a ostatak plaćaju na ruke. PUPS je formiran zloupotrebom informacija i prostora kojima upravlja RF PIO, tako da rukovodstva udruženja penzionera, koja dobijaju finasijska sredstva po raznim osnovama iz RF PIO, će nastaviti da podržavaju PUPS.

Jovan Tamburić, USPVLS:

 Naravno da će PUPS zbog neodgovornog odnosa i prevare penzionera nestati sa političke scene. Kao takav PUPS će postati i teret u koaliciji drugim strankama. Rukovodioci PUPS u postizbornom periodu vređaju glasače izjavama, da su penzioneri pristali na smanjenje penzija, dok oni pored penzija uzimaju sve naknade za rad u javnim preduzećima i organima vlasti.

Očgledno je da na osnovu rada i ponašanja predstavnika ove stranke u Skupštini Srbije, javnim preduzećima i organima lokalnih samouprava, građani nemaju osnova da veruju predizbornim obećanjima predstavnika PUPS. Bahaćenje predstavnika PUPS-a u vreme kada građani vrlo teško žive dodatno umanjuje njen rejting. Sva istraživanja pokazuju drastičan pad njenog rejtinga zbog čega sigurno neće smeti samostalno da izađu na izbore.
Zbog svega iznetog druge stranke će sa oprezom prihvatati PUPS kao koalicionog partnera, pokušavajući na takav način i da svale odgovornost za smanjenje penzija na PUPS.
Mislim da na predstojećim izborima PUPS nema šanse da pređe cenzus i uđe u parlament. Postoji mogućnost da najveća parlamentarna stranka prihvati PUPS u koaliciju zbog njegove postojeće infrastrukture i veoma malih političkih zahteva PUPS i povećanja ukupnog vremena i novca za predizbornu kampanju.
Jovan Tamburić, USPVLS:
 Problemi i potrebe penzionera će imati zapaženo mesto u predizbornim programima stranaka. Sve stranke posebnu pažnju obraćaju penzionerskoj populaciji tako što im se posebno obraćaju u predizbornim programima, većina formira i klubove penzionera. Najveći broj stranačkih predizbornih akcija se sprovodi prema penzionerima.

Stranke na vlasti će se pre svega obraćati delu penzionerske populacije kojima nije smanjena penzija, objašnjenjima da je došlo do smanjivanja visokih penzija koje su nezaslužene, da će penzije biti redovne i da će nastaviti da rastu „u skladu sa realnim mogućnostima države“.

Stranke na vlasti su izgubile uverljivost zbog prevare penzionera na prethodnim izborima, jer javno nisu ništa učinile da do smanjenja penzija ne dođe. Smanjenjem penzija je pogođen deo penzionerske populacije koja je obrazovanija zbog čega će njihov uticaj na ostale glasače biti veći.
Opozicione stranke će obećavati ukidanje zakona i odredbi zakona kojim su penzije smanjene ili je usporen njihov realan rast. Očekujem da će opozicione stranke dokazivati da penzije nisu morale da budu smanjene jer postoje drugi načini obezbeđenja potrebnih finasijskih sredstava ukazujući na rušenje sistema PIO. Skoro sve opozicione stranke i politički pokreti govore o vraćanju penzija na nivo pre smanjenja i vraćanju sredstava koja su po tom osnovu oteta.
Očekujem da će svaka stranka svojim programom i formiranjem klubova, sekcija penzionera pokušati dokazati da o njima vodi posebnu brigu.

Preporučujemo: Legenda o penzionerima i izborima (infografika)

Blic objavljuje iz nepoznatih izvora Pups-a???

Dačić "vaga" pred izbore: PUPS više nije na ceni

Deo rukovodstva SPS traži da se, ukoliko ponovo bude formirana koalicija sa PUPS i JS, stranci penzionera smanje dobitne kvote na listama.
Foto: Miloš Cvetković / RAS SrbijaSavez na ispitu: Krkobabić, Dačić i Marković
To praktično znači da bi PUPS trebalo da dobije manji broj kandidata za poslanike na zajedničkoj izbornoj listi, saznaje „Blic“.
Takođe, po eventualnom ulasku koalicije iznova u Vladu Srbije, PUPS bi dobio i manji broj zagarantovanih funkcija po državnim institucijama i javnim preduzećima. Ovakav stav iznet je pre dva dana na sastanku Predsedništva SPS na kojem je lider Ivica Dačić dobio ovlašćenja da pregovora o budućim koalicijama.
Izvor “Blica” navodi da deo rukovodstva SPS smatra da je stav prema PUPS “logičan sled” pada rejtinga stranke penzionera, odnosno da će na predstojećim
izborima imati manji koalicioni potencijal nego ranije.
Kada je reč o JS Dragana Markovića Palme, zasad je savez neupitan.
Međutim, PUPS je koketirao sa SNS i rukovodstvo ove stranke je učestvovalo na predizbornim mitinzima naprednjaka. Prema nezvaničnim navodima, deo rukovodstva PUPS bi se priklonio strani “koja je sigurnija”.
- Milan Krkobabić je ovlašćen da razgovora sa potencijalnim partnerima i informiše stranku o svim varijantama koje nam se nude, a priča o zajedničkoj listi sa SNS je krenula sa lokala, iz pojedinih opština - kaže za “Blic” jedan od funkcionera PUPS.
Izbori ipak 24. aprila
Posle dileme da li će izbori biti održani krajem aprila ili početkom maja, prema poslednjim informacijama iz Vlade - pokrajinski, lokalni i prevremeni parlamentarni izbori održaće se 24. aprila i ovo bi trebalo da je i konačan datum.

четвртак, 21. јануар 2016.

Freelance ekonomija je društvena tragedija u najavi

Promene osnova poslovanja vode do promena sistema koji su nas do juče štitili: penzionog sistema, sistema zdravstvene zaštite, socijalnog osiguranja. Treba se pripremiti jer, pozitivne ili negativne, one su neminovnost.

Prenosimo tekst Viktora Lipmana koji je jeseni 2015. godine objavio Forbes. Lipman je veći deo svog radnog veka proveo u vrhu korporativnog biznisa. Kada se penzionisao, posvetio se pisanju. Piše za Forbes i ima blog na Psychology Today. Autor je knjige „The Type B Manager: Leading Successfully in a Type A World„. 
U ovom tekstu on govori o rušenju američkog penzionog sistema i zdravstvene i socijalne zaštite u obliku u kojem su ovi sistemi postojali tokom XX veka u SAD. Iako se ovi sistemi razlikuju od evropskih i naših, promene koje nastaju i koje dovode do njihovog menjanja do neprepoznatljivosti – zajedničke su svima.
Ove promene treba prepoznati i prilagoditi se njima. Na vreme. Što pre.

Te četiri reči neću skoro zaboraviti.
Na dan mog penzionisanja, marta 2012. godine, razgovarao sam sa drugim dugogodišnjim menadžerom, prijateljem koji je, igrom slučaja, takođe odlazio u penziju istog tog dana. On je bio neka vrsta stručnjaka u oblasti penzionog sistema, stručnjaka koji je (bukvalno) svedočio pred Kongresom u ime kompanije po tom pitanju. Verovatno je on zaboravio više o penzionim sistemima nego što ću ja ikada naučiti.
Obojica smo bili pomalo zamišljeni, spremajući se da napustimo svet u kome smo se kretali dugi niz godina. Pričali smo o promenama koje smo doživeli tokom proteklih 25 godina: promene u suštini poslovanja, smanjivanje dugotrajne zaštite zaposlenih, povećanje broja radnika na ugovor i frilensera, sistematsko rušenje penzionih planova i povlastica u zdravstvenoj zaštiti od strane kompanija.

Prijatelj me je pogledao. „Društveni ugovor je mrtav„, rekao je jednostavno i, činilo mi se, malo tužno.

Društveni ugovor je mrtav. Četiri reči sa velikim implikacijama. To znači da, u staroj poslovnoj paradigmi, sa stanovišta zaposlenog, u zamenu za doživotnu lojalnu službu, moglo se generalno računati na to da će kompanija obezbediti penziju do kraja života. Ne biste se obogatili na konto toga, ali biste bili podmireni. Zajedno sa socijalnim osiguranjem, to je bio temelj. Sada je taj temelj nestao.
Kao što je nastala, što je podjednako značajno, dugogodišnja lojalnost: lojalnost zaposlenog prema preduzeću i lojalnost preduzeća prema zaposlenom. Zamenjena je nečim novim, sasvim drugačijim.
Naravno, ovo shvatanje mog prijatelja nije jedinstveno. Ričard Florida, ugledni akademski građanin i pisac, jasno je izrazio ovo u svojoj odličnoj knjizi, objavljenoj 2011. godine „The Rise of the Creative Class“ (Uspon kreativne klase). Odlomak je iz poglavlja pod nazivom „Brave New Workplace“ (Vrlo novo radno mesto) u odeljku „Rasplet društvenog ugovora“:
„Ako je društveni ugovor već slabio tokom 1990-ih, kriza iz 2008. godine uništila je i ono malo što je od njega ostalo. Radnici su samostalno preuzimali veći deo rizika, amortizeri ka preduzećima i vladi bili su uklonjeni, a radnici danas nose veću odgovornost – možda bi trebalo da kažem svu odgovornost – za njihove karijere i živote.“
Uništen je snažna reč, ali u ovom slučaju, mislim da je pažljivo izabrana.
Ako smo moj prijatelj i ja i bili dinosaurusi, makar smo bili srećni dinosaurusi (ako se za dinosaurusa može reći da je srećan). Bili smo jedni od onih, relativno malobrojnih, koji su još uvek mogli da se penzionišu na stari način. Za razliku od ogromne, ogromne većine u armiji radnika koja će nas pratiti.

Sada smo svi menadžeri penzionih planova. Ili nismo?

Moram da priznam da se osećam malo loše zbog ovog teksta jer više volim da pišem o stvarima koje bude nadu i koje će pomoći ljudima da postanu bolji menadžeri i lideri. Ali u ovim konkretnim društvenim trendovima ja, zapravo, ne vidim nadu.
I razumem da je nekim ljudima frilens ekonomija* sjajna. Ovih dana je uobičajeno da se veličaju njene vrline: fleksibilnost, nezavisnost, kreativna snaga koju oslobađa. U sportskom žargonu, svi smo slobodni igrači sada, a za prave preduzetnike u srži, ova prilika da budu svoji ljudi i da se ne vezuju za neko birokratasko staro preduzeće, pravo je osnaženje.

*Frilens ekonomija (eng. freelance economy) zasniva se na angažovanju tzv. frilens radnika. Termin frilens (freelance) ustaljuje se i u srpskom jeziku, a označava specifičnu vrstu radnika na ugovor. To su slobodnjaci koje preduzeće ne zapošljava za stalno već ih angažuje za određene poslove za unapred dogovoreni iznos nadoknade. Frilenseri stoga nemaju povlastice stalno zaposlenih radnika: zdravstveno i socijalno osiguranje i plaćanje doprinosa za PIO. Nekada su ovo bili sitni poslovi, a sada se sve više za skoro svaku delatnost može unajmiti frilens radna snaga.

Za prave preduzetnike ne brinem, znam da će biti sasvim dobro. Ali oni su u manjini, maloj manjini. Za skoro sve ostale, zabrinut sam. Nisam uopšte siguran da će biti dobro.
Decenijama sam radio sa hiljadama njih u kompanijama sa liste Fortune 500*. I oni su bili divni ljudi, ljudi za divljenje, dobri porodični ljudi, sa snažnim uverenjima i moralom i svim što uz to ide. Ali nisu svi oni bili menadžeri penzionog fonda. Nisu svi oni bili stručnjaci za investicije.

*Fortune 500 preduzeća su preduzeća koja su se našla na listi koju jednom godišnje objavljuje časopis Forbes a na kojoj su rangirane američke kompanije sa najvećim ukupnim prihodom u toj fiskalnoj godini.

Zapravo, kad bolje razmislim, blisko sam sarađivao sa nekim upravnicima penzionog fonda i glavnim investicionim menadžerima takođe, i poslednji put kad smo bili u kontaktu, oni su bili prilično dobro obučeni. Ali to je nešto što se sada očekuje od svakoga. Svi smo penzioni menadžeri i stručnjaci za investicije kada je u pitanju naša budućnost u penziji.
Podmukao aspekt ove vrste ekonomskih i socijalnih promena jeste da sve imaju dug, dug rep. Njihov potpuni uticaj biće vidljiv tek za nekoliko decenija.

Suprotstavljeni podaci

Hajde da pogledamo neke podatke o štednji za penziju. Slika koju oni daju je uznemirujuća.
Prema Towers Watson data iz 2013, sedam odsto Fortune 500 kompanija nudi penzione planove sa tradicionalno definisanim benefitima novozaposlenima, a ovaj procenat dostigne 24 odsto samo kada se uzmu u obzir razni hibridni planovi. Uopšteno, procenti konstantno opadaju već godinama, a oni su, prirodno, još manji u manjim preduzećima.
Kako klasične penzije nestaju, u kojoj meri su druge opcije u stanju da ih zamene i popune prazninu? Jednostavno rečeno, nisu uopšte. Čak ni izdaleka nisu spremne.
Prosečan saldo 401(k)* kreće se oko 91.000 dolara, a prosečan IRA* saldo oko 120.000 dolara. Ovo možda zvuči kao da su u pitanju znatne sume novca – i jesu, ali zamislite da taj novac treba da se razvuče na 30 godina života u SAD. I to pod uslovom da upravnici ovih fondova nisu slepi i da njihovi računi neće biti uništeni nekim od periodičnih padova tržišta (kao što je bila 2008).

*401(k) i IRA – Individual retirement account su vrste penzijskih planova u SAD.

Poslednji podatak u vezi sa penzijama. Najvećih 100 penzionih benefit paketa za direktore (u ukupnom iznosu od 4,9 milijardi dolara) sada su otprilike jednaki iznosu na štednim računima za penziju 41 odsto američkih porodica. Ja sam sasvim za adekvatne naknade za učinak, ali da li se to samo meni čini ili je ovde nešto malčice neuravnoteženo?
Možete tvrditi da su kompanije, ukupno gledano, morale da urade ovo, morale su da brže bolje odbace zaposlene i penziono i zdravstveno osiguranje – ili bi, u protivnom, bile uništene troškovima i budućim obavezama. Ali ne biste bili u pravu.
Nedavno je u časopisu Harvard Business Review objavljena mukotrpno rađena analiza 30 godina prikupljanih podataka o poslovanju širom sveta („The Future and How to Survive It“ – Budućnost i kako je preživeti, autora Ričarda Dobsa, Tima Kolera i Sri Ramasvamija). Zaključak?

Biznis je upravo prošao kroz tri godine prosperiteta bez presedana.

„Nazvali bismo to supotnošću savršene oluje“, pišu autori, „skupom spoljnih okolnosti koje zajedno stvaraju izuzetno povoljan ekonomski ambijent. Najveće severnoameričke i evropske korporacije plovile su kroz ovakvo okruženje proteklih 30 godina. Tokom tog vremena, uživale su u najdužoj i najsnažnijoj seriji rasta profitabilnosti u posleratnoj eri, zahvaljujući okruženju koje je podržalo snažan rast prihoda.„
Tokom ovog perioda, kako su zaključili autori, „Korporativni svetski operativni profit nakon poreza porastao je 30 odsto brže u odnosu na svetski BDP„. Severnoamerička preduzeća povećala su marže nakon poreza za 65 odsto:
„Danas, njihovi profiti nakon odbijanja poreza, mereni kao deo nacionalnog dohotka, došli su na najviši nivo od 1929. godine.“
Svi ovi suprotstavljeni podaci čine da počne da me boli glava, ali dozvolite mi da jasno konstatujem: ja nisam protivnik biznisa. Radio sam u svetu korporacija decenijama, imam MBA diplomu i sasvim mi je jasno da nam je potrebna živa poslovna zajednica ako želimo da imamo uspešnu privredu. Ali sam isfrustriran našim upornim fokusiranjem na upravljanje.
Svi se polako davimo u moru nerešenih problema: klimatske promene, nedostatak alternativnih vrsta energenata, razrušen zdravstveni sistem i visoko obrazovanje koje se ne može priuštiti, zajedno sa slabim stanjem penzionih fondova, da navedem samo nekoliko. I na šta se naši najbolji menadžerski umovi, brilijantni umovi, bez sumnje, tako često fokusiraju? Na rezanje, smanjivanje, na sitnjenje i racionalizaciju.
Uvek je teže stvoriti nego smanjiti, znam, teže je izgraditi nego srušiti. Ali generacija menadžera nadmašuje sve kada je u pitanju smanjenje rashoda.

Društveni ugovor je mrtav, a rezanje je postalo umetnička forma 21. veka.

Vreme za hamburgere

Nedavno sam večerao sa starom prijateljicom. Starom prijateljicom sa masterom iz ekonomije koja je radila za mnoge različite kompanije u prodaji i marketingu. A razgovarali smo o tome kako na ovom vrlom novom radnom mestu generacije novopečenih upravnika penzionih fondova i glavnih stručnjaka za investicije čeka budućnost sa opasno poroznom penzionom mrežom.
Razgovarali smo neko vreme, a onda se ona zamislila, pogledala me i nasmešila se. „Ah“, rekla je u svom ljupkom uvek optimističnom stilu, „Svi ćemo okretati hamburgere do 90.“
Nasmejali smo se. To je lepo rečeno. Nažalost, verovatno je i istinito.

Hrvatske penzije su najniže u bivšoj SFRJ! 3 deo

Jasna Petrović: Nemojte, ne dao bog! Čuvajte se toga.
Slovenija ga je uspela odbiti… Mi smo najgori primer, posle Kosova* koje ima šta ima, ali mi smo najgori primer u celom bivšem komunističkom bloku, jer su banke kod nas vrlo moćne.
Poljska je odustala od drugog stupnja pre godinu i pol, Češka ga nije prihvatila, uvela je, kao i Slovenija, jedan dobrovoljni stup, Slovačka ga je ukinula, Mađarska ga je ukinula u cijelosti.
Jedino ga je Estonija malo povećala, nakon dugog zamrzavanja, Latvija ga je zamrznula, Litva ga zamrzula, Rumunska ga je zamrznula, a i Bugarska razmišlja o njegovoj transformaciji u dobrovoljni. Sada se u Hrvatskoj vode teške bitke što će nova Vlada učiniti s drugim mirovinskim stupom i mi stalno dajemo izjave za medije, lobiramo…
Zapravo Hrvatska se na neki način potčinila bankama. Najgori smo slučaj. Svi drugi su odustali od takvog drugog mirovinskog stupa koji je kreiran od strane Svjetske banke kao model za postkomunističke i postdiktatorske režime; drugi su pošteno priznali da je to pogrešno i da će penzije biti manje. Nažalost, u Hrvatskoj, izgleda da su na vlasti banke. To je cijeli problem.
Penzin: Nije li tako u celom regionu?
Jasna Petrović: Moram reći, ne u tolikoj mjeri kao u Hrvatskoj, jer je došlo do vrlo čudne, još po Markoviću (Reforma Ante Markovića), nekakve privatizacije banaka kao Zagrebačke i Privredne, zapravo se ne zna ko je vlasnik tih dveju banaka. Formalno su u vlasništvu talijanskih banaka. Upravo one imaju dva jaka mirovinska fonda, kao svojevrsno privatno svoje vlasništvo. A zaposlene se uvjerilo kako su to njihovi privatni novci, iako su oni uzeti iz doprinosa za javni stup.
Na moj zahtijev na Nacionalnom vijeću, da pozovu šefove svih fondova mirovinskih, svih – društvenog i privatnih – HANFE*, ja sam rekla: Dobro, zašto nemate neko nadzorno tijelo u kojem bi sudjelovali i predstavnici radnika i predstavnici umirovljenika? Djelovali su iskreno šokirano i skočila je gospođa iz nadzornog tog tijela (HANFA) i izurlala se: „Ali oni nisu kompetentni!“. Dakle, mi smo svi budale koje daju novac bankama da one brane svoje najčešće propale portfelje i ubiru kamate od države.
Znate u čemu je poenta? Država njima plaća visoke dogovorene kamate, što im oni posuđuju novce za koje kupuju obveznice i to je strašno. Umjesto da kao Poljska, Slovačka, Mađarska… taj novac neko sa dobrim menadžerima vrti i napravi jedan dobrovoljni drugi stup. Da skratim, uzmu npr. pet milijardi kuna godišnje iz državnog javnog stupa, a onda taj isti novac posude državi uz visoke kamate kako bi mogla isplatiti mirovine. Čisti financijski inženjering.

HANFA – Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga osnovana je 2005. godine spajanjem triju postojećih nadzornih institucija: Komisije za vrijednosne papire, Agencije za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja i Direkcije za nadzor društava za osiguranje i, na neki način, predstavlja privatne penzione fondove u Hrvatskoj.

Penzin: Šta je sa domovima za stare? Znamo da Hrvatska gradi predivne domove za stare i na obali mora, ali da li prosečan hrvatski penzioner može biti zbrinut u njima?
Jasna Petrović: Za sada smo uspijeli spriječiti izbacivanje siromašnih iz domova. Uspjeli smo jer smo se svađali i na Nacionalnom vijeću i prijetili, pisali… To smo uspjeli. Domovi jesu poskupeli, ali oni koji nisu imali za platit punu cijenu, išlo je to na socijalu, oni dopunjuju.
Međutim, činjenica je da nije još transparentno. To je pod vlasništvom županija. Koja će bit politika: da li će u domove ići siromašni, za koje bi plaćala županija ili subvencionirala država, a u privatne domove će ići bogati? Ali čekajte, ako je prosečna mirovina 2.240 u Hrvatskoj, to je recimo 290 evra, recite mi kako da plaćaju dom od 1.000 eura?
Sad, po zakonu, vi kao nezaposlena ili jedva zaposlena samohrana majka dvoje dece morate plaćati razliku cijene za dom za svoju majku ili oca, s kojima se ne morate niti slagati, jer inače vam legne ovrha na vašu eventualnu nekretninu ili idete u zatvor ako ne platite. Ako imate plaću, opet morate dati za mamu u domu razliku ili ćete svom djetetu dozvoliti da uči jezik pa da kupi neku šansu u životu sebi. Apsolutno promašeno… Nema smjera razvoja i socijalne osjetljivosti.
Što se tiče socijalne politike, mirovinskog, Hrvatska je možda među najlošijim primjerima.

SUH je upozoravao hrvatsku vlast i javnost da postoji trend smanjivanja odgovornosti države za dostojanstven život i socijalnu uključenost njenih starijih građana.
Sa druge strane, upozorili su, jasno je vidljiva svojevrsna familizacija: deljenje odgovornosti unutar porodice za rizike starosti, bolesti itd. Hrvatska, Ustavom i Porodičnim zakonom, obavezuje potomke da se brinu o osiramašenim starijim rođacima (roditeljima, bakama i dekama). 
To, smatra SUH, u poljuljanoj ekonomiji dovodi potomke do rizika siromaštva dok državu oslobađa socijalnih obaveza.
Penzin: I na ovom kongresu FERPA-e velika pažnja se posvećuje ženama i njihovim problemima. Koji je Vaš stav kada je u pitanju pozitivno diskiminativno pravo za žene?
Jasna Petrović: U većini zemalja postoji taj korektivni faktor u obiteljskoj odgovornosti, najčešće ženama se priznaje, ali i muškarcima u nekim zemljama. Oni to nazivaju, u engleskom jeziku crediting. Kao one su kreditirale zapravo na neki način državu svojim socijalnim angažovanjem, to je rad, to je isto neplaćeni rad zapravo, zamjenjujući državu i njene obveze i sada im se to priznaje.
Kada sam na našem Nacionalnom vijeću, prilikom rasprave o mirovinskim zakonima, prije godinu i pol, donijela cijeli popis zemalja i kako je u pojedinoj zemlji, svi su vrištali od smijeha. Objasnila sam osobno Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova koja je to prihvatila kao model, pa je počela govoriti ali naprosto se naši Balkanci jako smiju tome. Uopće, shvati da moraš kompenzirati ono što si na neki način zakinuo. Socijalne usluge u obitelji, kućni poslovi, sve to ima tržišnu cijenu.
Dakle, mi moramo imati pozitivnu diskriminaciju jer inače smo izgubili demokratiju. To je i društveni interes, ne samo da je pravično. Nažalost, nismo baš neki primer za to.
Penzin: Kakvo je iskustvo SUH-a po pitanju njihove borbe za prava penzionera i starijih lica?
Jasna Petrović: Mijenjamo i zakone. Evo npr. prošle godine u 7. mjesecu su napravili javnu raspravu od pet dana na internetu o zakonu sigurnosti u prometu. Niko nije primetio da postoji, svi smo bili na moru… Veli, sad moraš, svaki put kad si stariji od 65 godina, plaćati zdravstvene kompletne preglede i 100 eura recimo ako hoćeš produžit dozvolu.
Ja sam odmah to prijavila Pučkoj pravobraniteljici kao diskriminaciju i isti čas počela galamit. Poslali smo prijedlog izmene zakona ministru, onda mu je poslala prigovor isto pučka braniteljica – ipak je to diskriminacija, ipak je to 18% glasača, je l. I, uglavnom, na brzinu su promenili zakon – uspjeli smo!
Znači, može se. Katkad je to vrlo teško, ali mi svaka dva mjeseca u proseku imamo tužbu. Gubimo najčešće, ali žalimo se redovito.
Penzin: Kakva je saradnja penzionerskih udruženja u regionu? 
Jasna Petrović: Izvrsno surađujemo, na način da se vidimo jednom godišnje na regionalnoj konferenciji, koju nam financijski pokriju talijanske sindikalne kolege.
Vidite, mi dvije i pol godine imamo zamrznute mirovine, a  veli ministar: nisu zamrznute nego nije moglo biti provedeno usklađivanje jer bi bilo na štetu umirovljenika. Tražili smo apelom cijelom državnom vrhu, pretili smo da ćemo ići na ceste, tražimo izvanredno usklađivanje i to, na pragu 7. mjeseca, svi međunarodni mediji masovno prenesu. I šta mislite šta se desi? Javi se Vučić, veli idem krajem 8. mjeseca na pregovore sa svojim penzionerima da im jednokratno povećamo mirovine. Ja pišem Milanoviću, odgovara mi Vučić?! Pa to je fenomenalno! To je prestrašno!
Zato je jako važno što mi u regiji surađujemo. Međutim, ono što je najgore, što moramo učiti jedni od drugih o najgorim iskustvima.

Истакнути пост

Отсећи хидри краке.(politički komentar)

Арсеније Станковић   Završio  IX Beogradsku gimnaziju, Vojno tehničku akademiju i Visoku vojnopolitičku školu JNA. Poslediplomske sudij...